Ovih dana se u Slobodnoj Dalmaciji može čitat puno toga o problematičnoj dici; a među njima su posebno zanimljivi pripadnici takozvanog emo pokreta. Skandalozan pristup problemu pokrenija je dosta rasprava u vezi toga, pa se na gotovo svim forumima priča o toj temi. Možda je naš forum zanimljiv po tome šta po njemu pišu i osobe te dobi koja je u pitanju.Riječ Emo je skraćenica od „emotional“ i po definiciji označava stil punk-rock glazbe koji se počinje razvijati kroz ‘80., nastavlja u ‘90. godinama, da bi svoj vrhunac doživio početkom ovog stoljeća. Danas su najpopularniji bendovi My Chemical Romance, Bright Eyes, The Used, Taking Back Sunday. No, emo o kojem se kod nas priča nema konkretno neke veze sa žanrom glazbe. Ovdje se ne radi o mladima koji slušaju tu vrstu glazbe, već o problematičnom dijelu te grupe. Uske hlače, uske majice (često sa imenima bendova), duža kosa sa prednje strane - čelo pokriveno tamnom i ravnom kosom začešljanom u jednu stranu, kosa ‘na ježa’ straga, svjetlucavi remen, starije patike (skejte, starke…) su neke od njihovih modnih karakteristika. Na ono sporno se nailazi kad vidimo da se EMO često povezuje sa pojmovima ka šta su depresija, samoozljeđivanje i samoubojstvo. Dvije minute su dovoljne da preko googla nađeš neki blog barem jednog pripadnika te skupine, a na njima se mogu pročitat i kratki osvrti nekih od njih na iskustva rezanja i samoozljeđivanja, preporuke di se može kupit emo-odjeća ili savjete kako sakrit ozljede od roditelja.

Moje mišljenje je da su u svemu veliku grešku napravili upravo roditelji kad na vrime ne shvate da je danas sve samo stvar iživljavanja (ovaj put se priča o samoozljeđivanju, al daleko od toga da je to jedini način iživljavanja). Dica ne znaju di bi sa sobom, i odrastajući u takvom duhu, sigurno neće izać ništa pozivitno. Doduše, ne pridonosi ni licemjerno društvo među mladima te dobi. Dovoljno je razlikovat se od ostalih po najmanjoj sitnici da postaneš glavna tema. A po svim ovim slučajevima se vidi koliko je zapravo teško to bit jednoj 14-godišnjoj osobi. Cura je tek naučila zbrajat i oduzimat do 100, a po mislima joj prolaze najgore moguće stvari. To su osobe sa obiteljskim problemima, a udruživanje u te grupe je logično nerijetko radi nezavidnog društvenog života izvan njih. Nikakva glazba nema veze sa njihovim stanjem, a kamoli Avril Lavigne. Istina je možda da se uz to osjećaju bolje, odnosno da im odgovara takav žanr, ali sasvim sigurno on direktno ne potiče na spomenute činove. To šta se neinformirani novinari razbacuju skandaloznim naslovima i imenima glazbenih bendova je razumljivo samo radi bolje tiraže.

Svima koji se nazivaju EMO i osjećaju se kao EMO vrijedi poručiti da nijedan problem nije vrijedan oduzimanja života samome sebi. Samoozljeđivanje nije kul, a još manje je rješenje problema. Nanošenje boli po zdravom razumu ne može dovesti do toga da se na bilo koji način bolje osjećaš. Umjesto toga se zapitaj koliko ti je problem stvarno težak i ako shvatiš da je potrebno – onda se obrati nekome. Bio to roditelj, prijatelj, psiholog ili bilo koja osoba u koju imaš povjerenja. U životu ćeš proć kroz puno toga, a bilo dobro ili loše – moraš do kraja ostat na nogama.